U svetlosnom snopu

U svetlosnom snopu
od tišine
od bola
sa rukama mojim
do pola
uronjenim u tebe
stojim i
gledam oko sebe
ne-videći
ne-osecjući
ne-misleći…
kao stvar
kao neživa tvar
koja postaje i sama
taj svetlosni snop
sazdan
od tišine i
i od bola
sada već više
od pola
uronjen i u tebe.
 
 


Ti ovde malko repuješ:)))

 

 

Ugasila je pljugu i prišla je mom drugu
U krila mu je sela i tri sata mlela
O cipelama za leto i modi u jesen
A on kao omadjijan slušao je zanesen.
Očima je dirao a rukama kulirao
Dok Ice Cube je svirao
E… onda sam sve minirao.

Da ne bih eksplodirao
njega sam prvo ispod stola šutirao
al on me nije primećivao
jer je mozak na otavu, njegov, emigrirao.

Onda sam lagano izmedju njih stao
i dva, tri minuta za odlazak im dao
i ključeve od sobe.

Šta je sa mnom bilo nije vredno zbora
uradio sam drugarski ono što se mora!
U klubu sam slušao Ice Cube-a na delu
u zoru sam otišao, pa šetao po hostelu.

Njima je sve bilo ko u filmskoj priči
znam jer video sam druga i sobu na šta liči
tek u pet popodne:)

 

 

 

PS Zvezdo njegova, jel ovo malko veselije:))) 


Bez naslova

 
 
Uhvatim poneku reč.
Obmotam je oko misli.
Zavežem u čvor uspomene.
Patosiram o stvarnost.
Zabarikadiram se
mirisom nepodnosa
i ćutim da me
ne bi pronašli.
Posle nekog vremena
ipak odlučim
da nastavim šetnju
kroz predele iskrenosti.
Svi putokazi upućuju na mene.
Ne obazirem se. Šunjam se.
Vodim računa da se ne otkrijem.
Bauljam. Pratim strelice.
Poneka otrovna mene pronadje.
Uvek u pravo mesto.
Ne isisavam otrov.
Dozvoljavam mu da tkivo
razjede i da ga ubije.
To me snaži, ali, kida supstancu.
Razlaže masne naslage i ja se topim.
Nestajem. Reči preuzimaju inicijativu.
Kolutaju se oko mene,
nastavljajući da me vrtlože.
Zaboravljam na sebe skrivenu.
Ustajem naglo. Batrgam se rukama.
Lovim reči na granici
prostora i vremena dok tek
poneku ne uhvatim…
 
 


Kaleidoskop

 
 
Žmirim na jedno oko.
Kroz
kaleidoskop posmatram
tanana preklapanja
svetlosti i boje.
Pratim samo šare po ivicama...
Središte me rastužuje
silinom jasnoće,
snagom konkretnosti,
jačinom šturog,
gotovo sažetog
u jednoj rečenici
iskazanog -
naravoučenija.
Neću pouku.
Neću jasno.
Neću konkretno.
Ne više!
/jer ne bih da
kvarim sećanje
na prošlost/
Volim izmaglicu
u kojoj se gube
niti opkoračenih boja
dok svetlost talaasa,
pokušavajući
da kroz zenicu
pronadje put
u dubinu.
Dozvoljavam
na trenutak
da se razlije
da se pomeša
dubina sa jezgrom
da bi se istina
skrila u mnoštvu.
Tada zažmurim
na oba oka i...
zaboli me
taj mrak
svuda.
 
 


DaLi ? prolazi ¿

 
 
 
Skoncentriše se u

okvir kao slika

i prilepi na dušu.

Emocija.


Tera te

da je gledaš

da je misliš…

Spontano počneš

da je razlažeš

da je proučavaš

da objašnjavaš – sebi

do rešenja – koga nema.

Zapitaš se:

DaLi ? prolazi ¿

A znaš:

Nema kraja beskonačnom

kruženju svega u prirodi. 
 
 
 
 


Eho

 
 
Budi me
bat koraka
iz prošlosti.
Uspavljuju me oni
čije tragove
nismo ostavili.
Jutarnji kristali,
kao inje,
lepe mi se za uspomene.
Stojim na ivici zaborava.
Doziva me sećanje.
Eho jedne istorije ljubavi
odbija mi se o ledja.
I… sve nestaje
u zaboravu
zamisljenog iskoraka
dok eho sećanja
postaje sve
tiši i tiši…
 
 
 
 
 
 


Tango

 

Spustilo se crno nebo
kao stakleno zvono
kao pečurka
kao san.

Splele se crne senke
kao dva u jednom
kao ljubav
kao mi.

Ispod crne, pamučne odeće
crnu čipkanu manžetnu
otkopčala je crvena nota.

Na udaljenosti
većoj od beskraja
naša tela postaju tango.

 

 

 

 


Don't Cry

Da me sad vidiš
sigurno bi mi rekao:
Nemoj da plačeš?
a ja bih ti
uz najlepši osmeh
rekla da to
nisu suze
već kiša
koja se sliva
niz moje lice
jer drugog
puta nema.
A ti nevidljiv
iz daljine
pitaš me ko sam
a znaš i sam:
da sam pena,
izmaglica,
maslačak,
vreteno!
i preporučujem se
prošlosti, za koju,
čak ni u najnajludjim
snovima nemoj da pitaš!
jer ćeš se naći na pogrešnom putu.
 
 


1-2-3

1.

Šapućemo
po neutvrdjenoj
beskonačnosti
kišnih kapi.
I, uopšte nije bitno
u kom gradu padaju,
na kojoj dalekoj
planeti plešu
ili se samo opiru
isijavanju neke male,
a vrele zvezde.
Bitan je šapat
kojim ispisujemo
ritam koraka po njima,
ostavljajući
svaki trag iza nas.

2.

Negde izmedju
zemlje i neba,
naša tela,
obrasla u mahovinu,
dodiruju stvarnost
poljupcem vlažnim
od kapi koje gutamo.
Slast lagano utoljavajuće žedji
raspliće se duž ivice
tvojih zenica.
Tvoje ruke ližu
svetlost svica
skrivenog u mojoj bašti.
Sopstvenim svetionikom
istražuješ dubinu okeana.
Čuje se uzdah i krik jednog talasa
koji se razbija o njegove temelje.

3.

Tepih od
kišnih kapi
usisava vreme, koje,
u nespretnom pokušaju
da izadje iz kružnog toka
lagano gubi suštinu
i postaje ništa.
Naša tela isparavaju,
radjajući novi oblik
kojem smisao daju
d a l j i n e
ispisane šapatom -
negde izmedju
linije koraka i
linije pogleda…