Imitacija

Rasplamsao se ukus imitacije oko mene.
Migracija se ne da tako lako. Opire se kontroli.
Kreću se po meni senke od ljudi.
Jedni odlaze, drugi se vraćaju.
Ipak, beskonačnost gluposti uporno se bori na putu.
Stiže me. O okovratnik mi kači etiketu.
Traži mi da je naučim.
Hoće da je sledim. Slepo!
Besno trgam etiketu.
Bacam je.

Gde sam?

Dva pešaka i tri žandarma prepiru se na raskrsnici.
Ulica poprima obrise njihovog igrokaza.
Retki i uzaludni trenuci bunta, mada je sve već vidjeno.
- Bilo je crveno!
~ Ne, bilo je zeleno!
- Crveno!
~ Zeleno!
- Ko je ovde red? i - zakon?
~ Uprkos tome, mi smo živi!
- A ko vas za život krivi?
I tako u nedogled prepoznatljivog sutra.
Neko u ploču, neko u klin.
Većinom u etar - taj jebivetar - što rasprskava
glupost u šmrku i onda mnogi nju oblače.
A još su srećni!? Kao ludi!


Gde sam?

Već godinama bežim od šmrka.
Dekubitis na patikama
počinje da me svrbi i grize.
Davno sam pošla.

I gde sam došla?
Razvlačim stranice da se oslonim
o dobro juče, o stabilno danas,
pa da predahnem za bolje sutra.
I shvatam:
neću moći nikad da stanem
jer dometi su šmrkovi neprevazidjeni.

 

 

 

 


Blažen medju ženama

 
Zapravo, za sve je kriv naslov! Pojavio se niodkuda i ostavio upečatljiv trag.
To je to! Mogla bih još večeras da sednem i da napišem. Ali, odakle da počnem?

Hotel Moskva. Velelpna gradjevina. Ukras grada. Odavno, ali baš odavno nisam bila tu.
Znam gde je i na koja vrata da udjem, ali kako da pronadjem njih?
~ Dobro veče. Trebala bih da se vidim sa drugarima u gornjoj sali, pa ako možete da mi kažete kako do nje da stignem - bojažljivo zapitkujem konobara.
- To mogu. Stepenice su vam evo ovde, ali drugove vam ne znam - smeši se.
~ Ne znam ih ni ja - pomislim u sebi, ali odvažno krećem ka stepeništu. Koračam ka vrhu očekujući neko čudo:) I... dogodilo se! Ugledala sam ih! Nije to ni strah, ni trema ni nelagoda. Prosto ti se javi neki osećaj, drugačiji od uobičajenih. Mislim... Kada upoznaš nekog razvijaš odnose lagano. Kafica, razgovori... Dušu otvaraš tek ako se pronadjete ili se to nikada i ne dogodi. Sa blogom to ide malo drugačije. Prvo se ogoliš, a onda, u nekom trenutku jednostavno poželiš da ih u oči pogedaš.
Bilo je b(l)ožanstveno. Nas devet, koliko iznosi krajnji skor:) zaista smo uživali u druženju i razgovoru. Sanjarenja 56, Annasa2n, Unajedina, Biljanak, Domaćica, Vesela, Ancisal, moja malenkost i on, deveti, blažen medju ženama, Šuky.
Nakon oficijalnog dela (dogovor oko promocije i na zadatu temu) razgovor se nastavio sa lakoćom. Smeh i šala bili su uvek prisutni.
Pretpostavljam da se od mene očekuje da kažem i neke moje utiske o svakom po naosob, ali ja to u ovom trenutku ne mogu. Znam da me niko nije razočarao, da sam uživala u svakom trenutku i da su svi bili jako pozitivni što je meni najbitnije od svega. Fizički izgled i te neke spoljašnje manifestacije ostaviću sa strane, ali ono što me je nahranilo jeste baš ta pozitivnost koja je zračila iz svakoga. Možda je Vesela bila malo snevesela, ali i sama je rekla da joj je danas nirvana-dan:))) Uprkos tome, osmeh na licu bio joj je topao i iskren:)
 
 


Uh1 Valjda je to to! A... jedva čekam sledeći susret:)))
 
 
 
 
 


Oktobar

 
- Šta radiš?
~ Što pitaš?
- Reci!
~ Da ti kažem?
- Da!
~ Traje već neko vreme.
Jesen. I ovaj oktobar.
Počela je sezona. Kišna.
Ne ljuti me. Jer.
Pronašla sam način
da je pobedim. Sad
šljapkam po njenim
baricama, dok se kapima
pogledom nadam. I!
Ne radim ništa drugo.
- Samo toliko???
~ Ah, da!
I volim tebe!
- Bez nekog posebnog
razloga?
~ Da. Onako. Sveukupno.
- Široko i veliko?
~ Da. Široko i veliko?
- Kao Ništa?
~ Da. Kao Ništa…
 
 
 
Koje je sve! 
 
 
 


Matrixxx

Ni sad nije sigurna šta je hteo. Zna samo da je nije slušao,
još manje čuo. Lepo mu je rekla da se ne približava. A on se
prikradao, lagano i tiho, kao
mačak, dok se nije toliko približio
i Neovim skokom probio sve njene plazme i ušao u njen Matrix.
Ili ona u njegov? Muti joj se taj trenutak u glavi, a kompjuter
neće da joj razbistri frejm. Nije ni važno. Postali su jedno
(on – njena tamna strana Meseca, a ona – njegova svetla). Jedan
davno raspolućeni jin-jang otvorio je oči širom. I ona sad vidi
daleko, vidi sutra, vidi… Ponekad se uplaši sa kolikom
preciznošću predvidja njegove korake, čita njegove misli i zna!
Ne bi smela… Jer oni su, ipak, dve obale reke koje se po pravilu
nikada susresti neće… sem možda u njihovom Matrixu.
Sad su na pauzi. prebiraju kodove po glavi, čekajući da se onaj
pravi, sedmocifreni zapis pojavi na ekranu uspomene i da ih oslobodi.
A biće, vrlo brzo… Zna ona i to !
 
 


Tango

 

Spustilo se crno nebo
kao stakleno zvono
kao pečurka
kao san.

Splele se crne senke
kao dva u jednom
kao ljubav
kao mi.

Ispod crne, pamučne odeće
crnu čipkanu manžetnu
otkopčala je crvena nota.

Na udaljenosti
većoj od beskraja
naša tela postaju tango.

 

 

 

 


Treće oko

 

- Singidunum! Singidunum! Singidunum!

Usne su mu se micale. Nesto je govorio. Otvorila je treće oko i zavukla mu se u san. Sad je jasno čula i videla sve.
Utvrđeni grad bio tek sagrađen. Blistao je okupan sjajem dveju reka i jutrom koje se rađalo. Stražari su stajali gordo na svojim kulama. Zanatlije su kretale na posao. Miris uspesnog dana otvarao je žaluzine na prozorima, propuštajući neke ruke koje su vijorile kao zastave. Sve je disalo kao novo.
Samo je metro u gradu bio star i oronuo. On je sedeo u poslednjem vagonu. Odredjivao je pavac kretanja. Ili se bar nadao da ga određuje. Verovao je da je on sam traser i da tačno zna gde će da stigne. Iznad glave, kao ptice širokih krila, promicala su pitanja. Bilo ih je čitavo jato. Klimao je glavom, sa razumevanjem, svaki put kada bi pomislio da zna odgovor. Onda je dobio tik. Klimao je neprestalno, a pitanja su se rojila i rojila i…
Nije mogla da mu pomogne. Po krovu vagona videla je oklopljene konjanike. Stvarali su buku trčeći čas na jednu, čas na drugu stranu minijaturnog prostora. Mahao je rukom. Želeo je da ih se otarasi, kao muva u letnjoj kujni, kao pobesnelih pčela, kao…

- Singidunum! Singidunum! Singidunum!

Prislonila je
treće oko na njegovo čelo. Pomilovala ga je prašnjavim trepavicama i nežno ga pozvala da se probudi.

 

 

 

 


Don't Cry

Da me sad vidiš
sigurno bi mi rekao:
Nemoj da plačeš?
a ja bih ti
uz najlepši osmeh
rekla da to
nisu suze
već kiša
koja se sliva
niz moje lice
jer drugog
puta nema.
A ti nevidljiv
iz daljine
pitaš me ko sam
a znaš i sam:
da sam pena,
izmaglica,
maslačak,
vreteno!
i preporučujem se
prošlosti, za koju,
čak ni u najnajludjim
snovima nemoj da pitaš!
jer ćeš se naći na pogrešnom putu.
 
 


1-2-3

1.

Šapućemo
po neutvrdjenoj
beskonačnosti
kišnih kapi.
I, uopšte nije bitno
u kom gradu padaju,
na kojoj dalekoj
planeti plešu
ili se samo opiru
isijavanju neke male,
a vrele zvezde.
Bitan je šapat
kojim ispisujemo
ritam koraka po njima,
ostavljajući
svaki trag iza nas.

2.

Negde izmedju
zemlje i neba,
naša tela,
obrasla u mahovinu,
dodiruju stvarnost
poljupcem vlažnim
od kapi koje gutamo.
Slast lagano utoljavajuće žedji
raspliće se duž ivice
tvojih zenica.
Tvoje ruke ližu
svetlost svica
skrivenog u mojoj bašti.
Sopstvenim svetionikom
istražuješ dubinu okeana.
Čuje se uzdah i krik jednog talasa
koji se razbija o njegove temelje.

3.

Tepih od
kišnih kapi
usisava vreme, koje,
u nespretnom pokušaju
da izadje iz kružnog toka
lagano gubi suštinu
i postaje ništa.
Naša tela isparavaju,
radjajući novi oblik
kojem smisao daju
d a l j i n e
ispisane šapatom -
negde izmedju
linije koraka i
linije pogleda…
 
 
 
 
 


Fantasie impromptu

 
 
Već se dovoljno znamo
da bismo govorili.
Ćutimo.
Čemu uopšte trošiti reči?
Dovoljni su osmesi
izmedju dva dodira usana
i pogledi isprepletanih prstiju.
Ćutimo.
Svežina tek opranog veša
širi se po stanu.
Pronalazi razumevanje
za tišinu.
Uživa u njoj.
I mi uživamo
u našem razumevanju
neizgovorenih misli,
jer…
Čemu uopšte trošiti reči?
Već se dovoljno znamo
da bismo govorili.
 
 
 
 
 
 


U parku

 

Sišla je iz autobusa. Nije joj bilo sve jedno što je propustila poslednji po redu vožnje, pa se sad vratila noćnim. Nikada nije volela da se igra sudbinom. A noći u ovom velegradu znaju da budu posebno nezgodne. I njen kraj! Toliko je dece bez interesovanja i obaveza i toliko "grupica" koje su se vrzmale po mračnim mestima izmedju zgrada. 

Ubrzanim koracima uputila se u parkić kroz koji je morala proći da bi stigla do kuće. Osmeh joj nije silazio sa usana, mada je znala da bi morala biti ozbiljnija. Ipak, to zlatno odličje zračilo je iz sportske torbe i ona nije mogla da se oslobodi tog osećanja sreće. Napokon će majci dokazati da sva njena odricanja i rad nisu bili uzaludni.

Trgla se na zvižduk iza svojih ledja. Okrenula se. Nekoliko mladića njenog uzrasta približavalo joj se. Nisu delovali kao lopovi. Primetila je da se osećaju nadmoćno i da imaju želju da se još malo zabave pre nego što odu koznagde.

- Hej, stani!

- Jel ti treba pomoć?

- Da ti ponesemo torbu?

Sada su je već okružili, kao što čopor  vukova okružuje svoj plen. Iz očiju im je izbijala glad. Glad za zabavom, za zadovoljavanjem sopstvene sujete, za rastom u grupi koja nije vredela više nego otirač ispred njenog stana.

Najhrabriji je uhvatio za torbu i počeo da je vuče.

~ Ostavite me na miru. Žurim kući!

- Kući?! Šta ćeš kući? Još je rano! nasmejali su se grohotom.

Ne. Nije osećala strah. Medalja u torbi davala joj je još veću snagu. Ali... nije smela da upotrebi svoje znanje. To je bilo zabranjeno. Nije po kodeksu. Verovala je da će ipak odustati ako uspe da im se otrgne i otrči do kuće. Bila je brza. Od njih brža - sigurno.

Onda je oniži praznoglavac izvadio nož.

- Samo malo da se poigramo, pa ćemo te pustiti. 

~ Ja imam crni pojas! Pustite me.

Smeh je nadjačao njen glas. To ih je još više ohrabrilo. Nasrnuli su kao zveri! Jadne zveri koje snage imaju samo u grupi.

Još dvaput ih je upozorila. Nisu odstupali. Pomislila je na svog senseia*, a onda je počela. Usledio je čoku zuke**, djakuzuke***, ašai barai****, mavaši geri*****... Za svaki udarac verovala je da je poslednji, ali grupica" nije mogla da dozvoli da im jedna devojka ispraši tur. Nisu odustajali. Kao osice pokušavali su da je udare, da je obore. Izgledali su kao muve bez glave koje bezuspešno pokušavaju da slete. Uzalud. Dvojici je već uveliko liptala krv iz nosa, dok je praznoglavko vadio polomljen zub iz usta. Onda su se dali u beg.

Nije htela više da ih začikava, ali je znala da mora da pozove miliciju i ispriča sve šta se dogodilo. Sela je na obližnju klupicu, uzela mobilni telefon...

÷  Dobili ste službu devet dva. Molim sačekajte...

I sačekala je. I ispričala. I kući otišla da na zid okači zlatnu medalju.

 

 

 

 

* sensei - učitelj

** Choku zuki - udarac šakom prema napred

*** Gyaku zuki - udarac šakom u telo ili glavu

**** Ashi barai - tehnika "čišćenja" nogom

***** Mawashi geri - polukružni udarac nogom

 

PS priča je nastala kao zadatak marcotepsija. nadam se da sam odgovorila na temu:)))